| |
 |
 |
| Veljača, (Februar) |
| Datum objave: 13.2.2007.
|
|
Veljača, (Februar) ženski mjesec, tako kažu; promjenjiva kao žena. Većim dijelom pripada fiksnom znaku Vodenjaka. Zadnja dekada ulazi u mistični znak Riba. Vodenjak po prirodnom slijedu vlada jedanaestom kućom horoskopa, govori o prijateljstvu, statusu, primljenoj ljubavi, nepredvidljivosti… Vodenjakom kao i jedanaestom kućom vlada Uran. Planeta otkrića, orginalnosti…, ali prvi vladalac je Saturn koji upravlja oblikom, disciplinom…, i kad naučimo ono što taj prvi učitelj govori, tek tad krećemo naprijed i možemo čuti i učiniti ono što Uran traži. Ribama kao i dvanaestom kućom upravlja Neptun, planet anđela, mora, tekućina, snova..., i prvi Jupiter planet sreće, blagostanja, rasta... Dvanaesta kuća je i između ostalog kuća blokada, izolacije…, pokazuje našu jaku i skrivenu snagu…, koju upoznajemo i prepoznajemo tek kad smo doista blokirani tugom ili ograničenjima razne vrste…, na neki način u zatvoru, prognani. Baš takve situacije nas nagone u tim teškim trenucima okretanju onom mističnom neistraženom djelu sebe, kome se nikad ne bi okrenuli da nije bilo tako. Primjerom nam mogu biti mnogi veliki filozofi istoka. Mistici. Neka najveća djela su napisana u nekoj vrsti zatvora ili im je stvarni zatvor bio prekretnica na osobnom putu. Bio stvaran ili onaj koji sami izgradimo, zatvor ima jedinu svrhu: A ta je da bi se ponad njega izdignuli ili popravili. I jednu i drugu vrstu zatvora uvijek doživljavamo kao kaznu…
U Tarotu drugim mjesecom vlada XVII ZVIJEZDA (Velika arkana), karta koja vodi ostvarenjima, razrješenju psihičkog grča, premošćenju granica između unutarnjih i vanjskih svjetova, usklađivanju svjesnog i nesvjesnog. Osvjetljava nam svojim utjecajem ciljeve i nadanja koja su nas očaravala još u djetinjstvu. Ona nam šalje ANĐELA S NEBESKOG IZVORA ZNANJA u pomoć. Pod tim utjecajem, ostvarenja su sjajna iako zahtijevaju vrijeme (period je otprilike 8 godina). Mala arkana iz Tarota vlada u Veljači s 3 karte, one su podijeljene po dekadama. Prva dekada Veljače pripada 6 ZRAKA-AĐNELU UČENIKA, i govori o početku putovanja, našem učenju kako bi misaono i idejno povezali u cjelinu, te o stvaranju sinteze u tijeku djelovanja. Ta energija pomaže u suočavanju s teškoćama, kod razbijanja zastarjelih misaonih obrazaca i načina razmišljanja, u prihvaćanju iskustava i u razumijevanju događaja… Druga dekada pripada vladavini 7 ZRAKA-ANĐELU POLITIKE. Njen utjecaj govori koliko je teško zaplesati sa životom, koliko smo izlika spremni izmisliti da bi ipak na kraju učinili ono što moramo učiniti, suočili se s negativnim predodžbama… I na kraju zadnjim najmanjim dijelom Veljače 8, ili 9 dana svake prestupne vlada 8 VODA- ANĐEO DUŠE, govori o dionici puta kad je neophodno okretanje unutra da bi popravili vlastito stajalište i odvojili um od negativnosti koje zamagljuju osobne kvalitete. Osmica govori o putovanju koje traži puno strpljenja da bi u šumi raznolikih utjecaja pronašli vlastiti put. Upućuje na to kako misaono previše djeluju na emotivno i stvara grč i obrnuto emocije zamagljuju misli…Uglavnom sve tri karte nose u sebi duboki utjecaj karte XVII ZVIJEZDA, karte ostvarenih nadanja…
Tekst je posvećen Veljači, posebnom mjesecu u godini kad zima duboko u sebi rađa sjeme proljeća.
Koliko puta nam se u životu događa ovakva situacija? Kako se pokrenuti i oduzet joj moć? Naša, moja zima, koja poput Veljače duboko u sebi sigurno, tiho čuva sjeme proljeća da bi iznenada poraslo. Pisat ću u prvom licu, poput priče: «…eto me u krizi, osjećam se zakočeno, bespomoćno. Ne znam što učiniti. Ali znam sad kao i nekad, ne mogu odustati. Nešto iznutra me tjera da se pokrenem. Ne smijem dozvoliti da me ščepa i zaguši strah i oduzme mi i ono malo energije koju imam. Rješenje situacije koja mi stvara problem mi je nepoznato, ali i negdje znam kako rješenje postoji, ali ne na razini nastajanja problema. Dodatno unutarnja teška dvojba zaklanja mi vidik i oduzima mi dah. Da dah! Dah je ono čemu sada jedino mogu svim srcem posvetit pozornost, bljesnu mi poput munje. Dišem. Udah i izdah postupno postaju potpuniji, dublji, a ja smirenija. Sve više sam tu, prisutna u sadašnjem trenutku. I kao da ništa nije važnije već disanje punim plućima.
To disanje povede me putom sličnom spirali. Ne slijedim samo put, postajem on i kružim spiralno vlastitim obrascima, shvaćajući postupno kako su me ti obrasci u toj spiralnoj putanji opetovano dovodili u blizinu mojih najvećih strahova, ali i snova. Vrijeme je da se obračunam sa strahovima, da se više ne vraćam, i krenem ostvariti željeno. Jesu li strahovi samo moji, pitam se. Iznutra dopire tihi glas: Nije važno, suoči se i savladaj ih.
Da to je život! Ponovo i ponovo nudi mi mogućnost da se napokon suočim s onim čega se najviše plašim i da iza plašta straha razotkrijem mogućnosti ostvarenja mojih snova. Usmjeravam pozornost na disanje, slušam njegov šum. Vodi me taj prirodni impuls života, a potom opet misli; one su mi posvađane. Sumnja u meni bori se i urla, odustani; drugi glas tiše, ali snažnije govori, ustraj. Aktivno i pasivno vode bitku, kako u tom kaosu uravnotežiti i umiriti misli. Kako? Slušam disanje, misli, disanje i prestajem prosuđivati. Sumnja je glasna, ustrajnost je moćna. Ne utišavam sumnju, samo se odmičem i prihvaćam. Dobro tu si, a ona kao da se povlači dok druga misao mirno iskorači na scenu. U njoj je snažna poruka: iskusi, osjeti, usuglasi potencijale s kojim si rođena. I što se događa? Kao da lakše dišem, pozornija sam. Odjednom jasnije vidim situaciju gdje jesam, tamni prolaz poput tunela je iza mene. Mogu donijeti odluku i učiniti potrebno. Vidim rješenje! Okrećem se još samo jednom da pogledam tamni tunel. U njemu još vidim sjenke neizvjesnosti, tugu pomiješane s patnjom koju ne mogu imenovati niti povezati sa nekim određenim događajem. Ali to više nije ni važno. U tunelu kao da je netko upalio svjetlo. Sjenke postaju prozračne. A ja, činim se samoj sebi tako ranjiva. Osjećaj usamljenosti i ograničenosti još uvijek me drži, ali taj stisak popušta čim pomislim. Dobro, prihvaćam to što osjećam. Možda mi je baš taj osjećaj potreban u potrazi za smislom i mudrošću. Možda, da nije bilo tog čvrstog čeličnog stiska ne bi učinila sve što sam učinila i bila sad tu gdje jesam, spremna za novi početak.
Okrećem se i ostavljam tunel iza sebe. Dišem punim plućima i vodim novi dijalog sama sa sobom. Ispunjena drugačijim mislima, svjesna kako su me oblikovali moji izbori i ne samo moji. Tu su okolnosti i vrijeme u kojem živim i još…, ali predanost putu, mom putu, onom kojim koračam je snažnija. Vjerovanje u život, istrajnost i predanost imaju nešto posebno što mi daje krila da poletim i kad mislim da ne znam letjeti. Posebnost je u koracima! Radujem se svakom novom koraku, a osjećaji ma kako ispremiješani bili u nekom trenutku, moji su. Vrijednosti sam ja postavila. Ipak puno toga nisam sama odabrala. Niz okolnosti je zbog nečeg takav kakav je, ali od sebe dajem najbolje i to utječe i mijenja moje odluke. A smjer, osjećam, on u mojim dubinama ostaje nepromijenjen, netaknut, toga se sjetim jutrom nakon buđenja. Slijediti viziju, da slijediti... Najnesretnije bi se osjećala kad bi je zagubila. A pronalaženje, to je pravi užitak do ponovnog zaborava. Tako u ciklusima dok ne bih stigla do ostvarenja. Ostvarenje je porađalo novu viziju i tako vjerojatno u beskonačno. Čovjek je vizionar! Uvijek bi stizala u nizu pokušaja na bolje mjesto unutar sebe i s čuđenjem prepoznavala strahove koji su mi nekada zaklanjali vidik. Iznenadila bih se prepoznavši u njima saveznika, a ne neprijatelja s kojim bi se trebalo boriti. Znala sam učiniti korak unatoč strahu i pretvoriti ga u snagu, a sumnju iako ponekad teško, maknuti, prepoznavši je kao kočnicu.
Puno je bilo dilema između slijeđenja vlastitih načela ili prilagodbi? Slušati sebe i u najtežim odlukama, pokazalo se ispravno. Istinska cijena bilo čega jest moći se odreći toga nečega, da bi to doista dobila i to samo puštanjem da se dogodi ono što se treba dogoditi. I to sam naučila. Jednostavno? Nije.
Emocionalna ranjivost nije slabost, toliko puta sam priznala i prihvatila vlastitu ranjivost. Prihvatiti bliskost s ljudima nije pogrešno ni nakon razočaranja. Ipak zastajem da bih razlučila vlastite prioritete i motive te prepoznala mogućnosti koje mi se nude Učim na pogreškama, zato i služe. Moji prioriteti nekad su bili u drugom planu, sve drugo mi je bilo važnije od njih. I nisam se osjećala dobro. Sad se posvećujem više sebi. Odvajam i imam vrijeme samo za sebe i ne mislim da je to sebično. Odluke donosim duboko iz srca, ne donosim ih naprečac i osjećam se dobro. Ne slušam više pritisak ničije nestrpljivosti. Strpljiva sam sa sobom i to strpljenje se prenosi i na samo pregnuće i postignuće. Samo putovanje mi otkriva što je važno, a što ne!
Istinska potvrda nije nastala zbog nečega što sam učinila, iako sam se potrudila učiniti to dobro, već je nastala iz uvjerenja i vjerovanja u unutarnje sposobnosti da sam u stanju učiniti sve što sanjam i želim učiniti. Potvrda nastaje iznutra ne izvana. Povjerenje u sebe, ne u ishode koje sam ostvarila ili nisam ako to nije bilo suđeno, svjetiljka je na mom putu, a pali je vatra duha. Njena snaga i plamen jačaju svakom pobjedom, ali i porazom. To povjerenje daje mi snagu u suočavanju s bilo čime u životu i samo tako mogla sam učiniti sve što je potrebno učiniti na putu stvaranja i vlastitih ostvarenja. Ne bi govorila istinu ako bi rekla da i ja nisam tražila potvrdu vlastitih vrijednosti kroz drugih da bi se osjećala dobro. Ali ta potvrda mi je dugo vremena stvarala emocionalni tobogan po kome sam išla gore-dolje. Danas je vidim kao proces unutarnjeg odrastanja. Vjerovanje u sebe ne temelji se na određenim sposobnostima koje imam i rezultatima koje postižem, temelji se na pouzdanju u moju sposobnost da u životu bez zadrške mogu učiniti ono što je potrebno u suočavanju s izazovima i rizikom kad je to neophodno. Moji napori ne daju uvijek pozitivne ishode, ali i negativan ishod koristim kao polaznicu za nova pregnuća. Ne zaustavljam se, već idem dalje u susret novom izazovu s povjerenjem u Sudbinu, ili kako god to neko zvao poučena starim, možda malo opreznije. Znam da uvijek mogu računati na vlastitu predanost sebi, u svoju sposobnost da mogu učiniti sve ono što je potrebno učiniti. Ne postižem uvijek ono što sam naumila, ali duboko unutra znam da je život takav i prihvaćam to kao dobro. Jednom podupire moje djelovanje, drugi put ne, ne odustajem jer znam da u životu za sve postoji pravo vrijeme. Mičem razočaranja ako se dogode, pokušavajući razumjeti zašto se neki događaj odigrao baš tako. I gle, događa se da baš u tom događaju prepoznam pravo blago i dobitak. Možda ne odmah, ali s odmakom da, a to mi govori kako i razočaranja imaju svoju svrhu, veliku i duboku. Možda su bila povezana s mojim očekivanjima? To je samo pitanje.
Nikakve okolnosti nisu me slomile, nije im to ni bila svrha, prepoznala sam u njima svoju snagu. Postignuća su me radovala, a iz neuspjeha sam učila i naučila: Odluku u djelo mogu provesti samo oni koji imaju hrabrosti. A svi je imamo. Zamisli se nad tim ako misliš da nemaš hrabrosti i pronaći ćeš je skrivenu u sebi, baš iza tih misli stoji – rekao bi moj Učitelj. Kad kažeš: «Ja to ne mogu. U pozadini ustvari govori tvoja nesigurnost, kojoj daješ životnost osjećajem nevjerovanja u sebe. Nevjerovanje kako si sposobna naučiti i učiniti sve što je potrebno kako bi svoje snove pretvorila u stvarnost i ostvarila ih.» Učiniti iskorak unatoč strahu i usuditi se znači ostvariti, možda uz kratke predahe, svoje snove. Koliko puta zastanem i počnem ispočetka, suočim se s ogromnom preprekom i mislim da rješenja nema. Ali sutra, za mjesec, ponovo krenem i iznađem rješenje. Srčani putnici nastavljaju i nastavljaju putovanja ne samo poznatim putovima, već i onim nepoznatim, a ja želim takva biti. Čak i kad griješim učim se ispravljati greške i putovati.
Gdje se nalazi mjesto pouzdanja u moć i vlastite snove? Ne znam, ali istovremeno i znam da postoji negdje unutra i da iz njega dolazi moć kad god se osjetim nemoćno. Mogu stići kamo god želim, stići ako si priznam da neznam kako ću to učiniti i počnem učiti. Čekati mogu zauvijek, a učiniti nešto mogu upravo sada i učinit ću . Neću očekivati čuda, a da ne učinim ništa. Vjera u sebe prirodna je posljedica postignuća, ali za postignuće je neophodno potrebna istrajnost. I kad sve ide naopako i kad griješim i kad ne vidim izlaz, znam zastati, ali ne i zaustaviti se. Ako imaš snove – govori moj Učitelj – a cijelog života ne činiš ništa da ih ostvariš paralizirana strahom, vrijeme je da se suočiš sa svojom najgorom noćnom morom. Ne koristi strah kao izliku da ne učiniš ništa i ostvariš sanjano. Postignuće koje iskusiš doći će iz spoznaje da si svoju viziju učinila većom od straha i prepreka koji su je pratili. Kad znaš i vjeruješ da ćeš učiniti sve što je potrebno, korak po korak, bez obzira koliko pogrešaka usput napravila i bez obzira koliko straha osjetila, tada: Tada si već pobijedila!
Bilo koji put vrijedan putovanja krcat je preprekama. Ne moraju biti vanjske, mogu biti unutarnje. I što ćeš učiniti? Poslije takvog pitanja smognem snagu i obećajem sebi da ću učiniti sve što je potrebno i nastaviti do kraja.
Dok sam pisala Anđeoski tarot pročitala sam više od devedeset knjiga u dvije godine, primila mnogo anđeoskih poruka, ugrađivala iskustva života u nju. Pisala sam i brisala, ali naučila sam mnogo toga da bih završila započeto. Sjedila sam danima za bilježnicom. Ispravljala napisano. Sjela za računalo koje mi je bilo nepoznanica, upoznavala tipkovnicu. Samoj sebi sam bila poput moreplovca po nepoznatim, ali ipak dragim morima. Mijenjala tekst, dodavala poglavlja… Potom bi čitala tekst meni dragim i jednostavnim ljudima i čuda su se događala. Dobivala sam ohrabrenje. Ustraj, ustraj to vrijedi… Dogodilo mi se i da sam potražila savjet od ljudi za koje sam mislila da su iskusni, autoriteti. Ali? Dobila sam ovo: «… tko će to čitati, preobimno je? Knjiga treba biti kratka? Danas ljudi nemaju vremena?…?…? » Poslije svih tih silnih upitnika na kraju rečenice i u mojoj glavi, odustajem od savjetovanja… i nije mi žao. Išla sam svojim putem. Ništa nisam mijenjala. Čak je i poglavlje koje mi se više nije dalo pisati na računalu, a bilo je napisano u bilježnicu, spletom okolnosti našlo način da ga ugradim u knjigu ili je to učinio Učitelj. Pobjegao mi je vlak za Ljubljanu, ustvari iz nekog razloga nije ni došao. A ja smireno kad dođoh kući sjedoh za računalo i s lakoćom ispisah stranice. Danas knjiga ima četrdeset stranica više i ja se radujem zbog toga. Potraga za blagom, za ostvarenjem je dugotrajna, priprema temeljita. Vodio me dobar osjećaj (koji je samo malo na trenutke, moram priznati, pokleknuo pod pritiskom okolnosti koje su bile…). Pritisak potrebe za promjenom jačao je s vremenom, ali sam preokret uvijek se događao naglo. I tako uvijek. Imam osjećaj da sam postavljeni zadatak dobro obavila, a to mi danas govore poruke ljudi koji mi javljaju svoje dojmove o knjizi i kartama. I što sam naučila? Imala sam snagu i odlučnost ići do kraja, one su me vodile kroz knjigu, dizajniranje karata i na samo kroz to.
A anđeli? Uvijek su tu kad mi trebaju. Naučila sam prepoznavati njihove poruke, slušati sebe, učiti, kako bi stigla tamo kamo želim stići. Priznajem, bilo je straha, ali osjećaj uzbuđenja u suočavanju s izazovima bio je puno snažniji kao i želja da sve dovedem do kraja, kako bi neopterećena krenula sa novog početka, neke nove knjige ili nečeg drugog. Nije bitno. Bitno je to da mnoge situacije koje sam u nekom trenutku životnog putovanja doživljavala kao grozne, ustvari bile prikriveni blagoslovi. I danas sam zahvalna životu za sve pa i za mnoga ne-ostvarenja.
Veljača, poseban mjesec u godini kad zima duboko u sebi rađa sjeme proljeća. Mjesec završetka karnevala kad maske koje su nošene moramo skinuti, a PUSTA spaliti. Tko mu je kriv, kad je krivac za sve. Da Zvijezda iz Tarota skida maske, kao i mjesec pod njenom vladavinom taj «ženski» mjesec Veljača. Poslije skidanja maski što dolazi. Proljeće, nova nada…
Novu stranicu očekujte početkom Ožujka |
| |
Povratak na novosti |
| |
|
|
