| |
 |
 |
| DRUGI PLANET |
| Datum objave: 27.3.2007.
|
|
Na jednome dalekom planetu, tamo na rubu Sve-mira, živjeli su ljudi slični nama. Planet bijaše prelijep, u svemu je sličio na naš planet Zemlju. A kako i ne bi kada joj je to bio brat blizanac, iako je bio jako udaljen od Zemlje. Da, u svemiru ima planeta koji su braća, pa i sestre blizanci. Bilo je tamo sela, gradova, salaša, velikih planina, jezera, rijeka, mora, oceana, pustinja i još mnogo, mnogo toga.
U lijepome malom mjestu živjelo je mnogo stanovnika. Okruženo velikim plodnim poljima, šumama, livadama – bio je to pravi raj na tom planetu. Polja su vrijedno obrađivali marni stanovnici i skupljali plodove svoga rada. Ali bilo je i onih koji nisu bili tako vrijedni, već... O njima će pričati ova priča.
Bilo je tu svega i svačega... Na kraju mjesta živjela je Tuga, sama i osamljena. Pohlepa i Škrtac stanovaše blizu nje, stalno su se svađali oko međe. Na kraju su se i tužili, i na sud išli, i tamo se dugo sudili. I zemlju su onu prodali oko koje su se svađali, da bi suđenje, koje je bilo jako skupo, platili. Otada su išli po svijetu siromašni i prosili, a onda su se, nakon puno godina, zaposlili kod Trgovca. Laž i Trač živjeli su u susjednoj ulici. Bili su prvi susjedi i stalno su zajedno lutali mjestom. Ljudi su ih katkad rado poslušali jer su lijepe priče, iako neistinite, znali pričati. Kada bi ljudi otkrili istinu, otjerali bi ih. Ali Laž i Trač bi se brzo snašli, sprijateljili bi se s novim ljudima i ponovno pričali svoje izmišljene priče. Tek kada su svi počeli puno raditi, a o tom ću vam ubrzo pričati, oni su besciljno lutali mjestom. Nemoć i Bolest stalno su se družile, a najčešće su posjećivale najstarije u mjestu. Mlade i djecu su izbjegavale. Briga kao dobra susjeda svugdje je, u svaku kuću, svraćala na kavu. Često su je viđali u društvu s njezinim velikim prijateljem Problemom. Kada bi vam oni došli, po cijele bi dane znali sjediti, bilo ih je teško s mjesta maknuti. Otišli bi tek na poziv susjeda Dosade. Jad je živio sam, kukajući po cijele dane. Svima je dosadio, nitko ga više nije mogao slušati. Toliko je bio svima naporan da je većinu vremena provodio sam. Prijevara se pak svukuda miješala, ako ste bili neoprezni. Sve je znala, ali su je nerado puštali u kuću pa je, kao i Jad, puno vremena provodila sama. Rodila je dijete, nitko nije znao tko mu je bio otac, a nazvala ga je Trgovac. Začudo, Trgovac bijaše pametno i mudro dijete koje je brzo raslo. I još je odmalena svašta znao i svašta bi drugoj djeci, pa i odraslima, prodavao. Najprije je prodavao lijepe igračke, tko zna gdje ih je nabavljao, ali skupo.
Djeca su rado imala igračke, ali su se sve manje družila i s drugom djecom igrala. Gotovo su se sva djeca zatvorila u svoja prostrana dvorišta i tu su se samo sa svojim igračkama družila. Dobro su čuvala igračke iz straha da ih druga djeca ne ukradu ili da ih sama ne izgube. Samo su se siromašna djeca, a bilo ih je u tome mjestu i na tom planetu, koja nisu imala igračke, i dalje zajedno igrala. Igrala su se lovice, skrivača, lastika, graničara, nogometa, rukometa... A ako bi im te igre dosadile, brzo bi izmislila novu.
Trgovac u tom selu najbrže je učio, brzo rastao i postao poslovni čovjek. Jako je brzo razvio posao i brzo se obogatio. Prvi je u mjestu kupio auto. Puno je putovao, stigao je i do zemlje Tehnike. Tamo je kupio televizore i prodavao ih u mjestu. Donio je i puno videa i filmova na videokasetama. Zatim je pronašao računala i na njima videoigrice. Više se gotovo nitko nije igrao. Svi su, pa i odrasli kada nisu radili, gledali televiziju ili su sjedeći za računalom igrali igrice, ili su preko interneta "surfali", ili se dopisivali. Čak su se i kina u mjestu zatvorila, a plesnjaci nestali. Tada je Trgovac otišao u zemlju Mode i donio odatle odjeću i cipele! Ljudi su počeli malo izlaziti, ali samo da bi pokazali marku odjeće i cipela. Važno je bilo prošetati i popiti koje piće u kafićima koji su radili punom parom. To o marki vam je posebna priča, znam samo da se skupo plaćala, ali ne znam puno više o tome.
U mjestu se zatvorila pošta, a Poštar je izgubio posao. Postolar je propao jer nitko više nije popravljao cipele, a ni kupovao one koje je on izrađivao jer nisu bile "marka".
Onda je Trgovac otvorio banku, a stanovnici digli kredite i jako se zadužili kupujući kuće, aute, svašta... Više nitko nije novcem plaćao, imali su neke kartice na minus. Svi su se nadmetali – veliki auto pa još veći. Svatko je htio imati onaj najveći – i to da bi susjedi vidjeli. Nitko više nije mislio na udobnost. I upravo zato svi su u selu počeli više raditi da bi mogli što više kupiti, a i kamate otplatiti. Zaboravili su se družiti i dobro živjeti. A mnogi su se odselili u velike gradove. Trgovac je bio tolikom bogat da je u jednome velikom gradu sve nebodere pokupovao. Onda se kandidirao za predsjednika, i postao predsjednik. I vojsku je strašnu imao, cijelu zemlju Tehnike kupio. Njegovi stručnjaci, to su vam bili sve veliki znanstvenici, izumiše nove puške, velike topove i tenkove, mine, avione, atomsku bombu i razno strašno oružje. I upravo tada Tuga rodi Strah. I, onda – što je onda bilo? Trgovac je umro od srčanog udara, valjda se to infarkt zove. Nitko mu nije došao na pogreb, osim majke, jer su svi radili da bi otplatili dugove njegovim bankama. Nisu imali vremena da ga u Vječnost otprate.. A željeli su. Tako ih je zadužio!
I dok se sve to događalo, plodno mjesto je opustjelo. Ostadoše samo starci koji su voljeli svoje mjesto i nisu se željeli iseliti. Ostala je u mjestu i velika mlada "siromašna" obitelj, velika jer je imala puno djece. Ta su djeca bila posebna, neke sam i upoznala. Oni su mi i ispričali ovu priču. Upoznala sam sjajnog Pisca, oduševio me, pa blizance Umjetnika i Umjetnicu. Da ste samo vidjeli te radove, oduševili biste se. Stolar je pravio prekrasan drveni namještaj. A tek Kipar! Kakve je tek on skulpture izrađivao! Od pogleda na tu ljepotu, dah bi ti zastao. Slikar je slikao takve vizionarske slike, da takvu ljepotu, osim u božanskoj prirodi, nisi vidio. Glazbenik me očarao prekrasnom glazbom, a Pjesnikinja je bila posebna. Kakve je samo ona pjesme pisala, ne možete ni zamisliti... Naše je druženje bilo poput čarobnih snova Priključilo nam se još puno mladih ljudi koje bi došli u posjet djedu i baki, nisam im svima imena upamtila. Rekli su mi kako Tuga nosi crninu i žaluje jer njezin sin Strah puno putuje. Obišao je svijet tisuću puta, i još mu nije dosta. Ni majku više ne posjećuje. Odnekud su se u mjesto doselili Sprdnja i Ruganje, ali nitko ih ne voli i s njima se ne druži.
I kako priča završava? Što mislite? Sjećate li se one priče o Radosti i Smijehu? E, njihova kći Vedrina slučajno je na planet zalutala i stigla u prelijepo mjesto. Mladu je obitelj poučavala i preostale stanovnike okupila i oko toplog ognja združila. Naučila ih je ponovno da se igraju, da se vesele običnim stvarima, odmaraju, vjeruju... I vedre, šaljive priče je pričala pored ognja pa je i njih naučila pričati priče. Pozvala je zatim i sestru Pjesmu i njezina muža Glazbu. A i Smijeh i Radost su došli s njima. I znate li što se dogodilo? Malo je potrajalo, ali mjesto je oživjelo. Svi stanovnici počeli se više pored ognja družiti, pjevati, veseliti, pričati priče pune mudrosti, plesati zaboravljene plesove. Televizore pogasiše, računala isključiše, aute u garaže spremiše, a iskustvo kako propušteno ispraviti posta im najvažnije. A tek kada su Smijeh ugledali! Toliko su se smijali da su ih trbusi zaboljeli. I nikad nisu prestali. Smijeh je tako zarazan da se brzo proširio cijelim planetom – i danas se smiju. Na tome posebnom planetu, u tome posebnome mjestu ljudi su pogriješili, ali su pogreške ispravili, kredite otplatili i ponovno naučili skromno živjeti i radovati se malim stvarima. Tuga je ostarjela, a Strah je negdje daleko, daleko na jednom od svojih putovanja umro i nitko za njim nije previše žalio Što je bilo s oružjem? To ne znam. Nisu ga spominjali, sigurno su ga uništili. I tko može reći da maleno ne može postati veliko, samo ako se probudimo. |
| |
Arhiva priča |
| |
|
|
