SVIJET SNOVA I VIZIJA
Datum objave: 26.2.2007.

Svijet snova i vizija širom mi je jednog dana otvorio vrata ili sam već živjela u njemu, ne znam. Znam samo da je taj dan bio poseban u mome životu. Sanjarila sam ili nisam, možda je to bilo vrijeme između stvarnosti i sna. Za ono što se dogodilo, to i nije važno. Odjednom se ispred mene stvorila prekrasna građevina, poput vilinskog dvorca. Takav dvorac kao iz bajke, još ljepši, zamišljala sam kada sam bila dijete. Sve je bilo sagrađeno kao u najljepšem snu. Tada su se otvorila njegova velika dvokrilna vrata, iznutra me zabljesnula jarka svjetlost koja kao da me pozivala da uđem. Uđoh. Vidjela sam mnogo anđela, stajali su posvuda. Jedan poseban dubok i nježan, nezemaljski, a opet beskrajno poznat Glas mi reče:

- Dijete moje, pažljivo biraj, sve što čovjeku treba nalazi se u ovoj palači snova i vizija!

Ispred mene stajala je Ljubav, prekrasna, prelijepa, puna razumijevanja za sve, moguće i nemoguće. Priđoh joj, ona me obgrli svojim sjajem, ispuni mi srce beskrajnim mirom i povjerenjem. Zatim se moje oči zagledaše u Ljepotu. Ljepota me obuhvati svojom posebnošću, oboji moj pogled prelijepim bojama tako da u svemu, pa i u ne-lijepim trenucima života, vidim nešto posebno, dragocjeno. Potom su moju pozornost zaokupili Disciplina i Strpljenje. Stajale su jedno pored drugog. Dođoše mi u susret i darovaše mi sa smiješkom razumijevanja dio sebe da ustrajem u svim mogućim i nemogućim situacijama života. Hrabrost mi priđe sama i pokloni mi i ona dio sebe da bih imala snage izdržati u utrci života, istrajati tamo gdje drugi odustaju. Zahvalnost mi je već bila u srcu, tako da kada je primijetih, samo se nasmiješismo toplo jedna drugoj. Poštovanje je stajalo veselo razgovarajući. Priđoh mu, a ono mi vedro dobaci.

    - Nije važno koliko tko ima godina i kako izgleda, ono što ti sada darujem, osvojit će mnoga srca. Pohvali svako biće za učinjeno dobro. Na loše možeš upozoriti, ali nikad nemoj kritizirati.

Kimanjem glave dadoh mu do znanja da sam razumjela poruku.

Zatim sretoh Molitvu koja me ispuni nježnošću, dotaknuvši mi dušu. Pored nje je stajala Vjera u društvu s Povjerenjem. Oni me svojim nježnim likovima dirnuše do ganuća. Osjetila sam kako je lako u teškim trenucima života pomisliti da ne postoje. Milost me obavi svojom toplinom, osjetih da sam podržana nebeskom energijom. Mudrost mi se smiješila i natjerala me da joj priđem. Kada sam joj prišla, reče mi:

- Tvoj put do mene bit će dug, a da bi me dosegnula, u tvom srcu mora suživjeti suosjećanje za sva živa bića. Oprost je jedan od putova do mene.

Mudrost mi je u tome šarolikom društvu bila najtajanstvenija. Tada me privukoše Radost, Pjesma, Ples. Uhvate me u svoje kolo, u sredini kojega sam morala plesati. Najprije sam se bojala, a potom zapjevah i zaplesah iz svega srca. Tada me Radost zagrli i ja poletjeh. Beskrajno Hvala povede me do beskrajnog Mira. Poletjeh daleko, daleko. Ali kao i svi sastanci, i ovaj se bližio kraju. Znala sam, opet ću ih sresti. Mnoge stare, poznate likove iz svijeta vizija i snova, i mnoge nove, nepoznate. Dok su me svi, a bilo ih je mnogo, ispraćali, Duh Sveti darova mi prelijepu blještavobijelu golubicu. Izađoh, nježno je držeći. Oslušnuh njezino srce, pogladih je po krilima. Nije bila samo moja, znala sam, znala sam. Raširih ruke i pustih je na slobodu. Ona poletje, a ja sam očarana pratila njezin let. S njezinih krila pade tisuću iskrica svjetlosne prašine i pretvori se u svjetlosna slova. Ispružih ruke. Slova su poput blagoslova ležala na mome dlanu. Srce mi zapjeva – božanska abeceda, božanska abeceda… Odjednom, uključi mi se glava i sve nestade, poput sna. Ali u srcu sam znala, nije to san, a ako i jest, moji su snovi često istiniti!

Još jednom su se otvorila vrata građevine snova i vizija, ovaj put drukčije. Već sam dugo bila na putu sa svojim dragim učiteljem i prijateljem Tarotom, puno, puno godina. Naše je prijateljstvo odavno postalo punoljetno. Tada, jednoga dana, moj prijatelj poželi da mi pokaže nešto lijepo, nesvakidašnje. Povede me u krilo dvorca vizija i snova, na mjesto gdje je bila smještena nebeska zvjezdana prodavaonica tajnih znanja budućnosti. A tamo se najprije susretoh s Anđeoskim tarotom i njegovim prelijepim slikama. "Mi smo slike koje ćeš ti jednoga dana stvoriti na svom kompjutoru", razbrbljaše se anđeli. Učitelj mi pokaza i knjigu koju ću tek napisati. Na njezinoj je naslovnici pisalo Knjiga anđeoskog tarota. To je bio tek početak. Pokaza mi i malu knjigu vilinskih priča i Tarot priče, knjigu čiji naslov nisam upamtila i još neke knjige.

- Vidiš, ova polica knjiga je tvoja. Da, sve ćeš ih ti napisati.

Gledah u nevjerici svoga prijatelja. Što mi to želi reći? Ja ću pisati? To mi je još nekako i bilo blisko, stalno sam nešto zapisivala, ali knjigu? To ne znam, ne znam hoću li to moći. A još veće je iznenađenje bilo da ću jednoga dana crtati, crtati te prelijepe slike koje sada oko mene kruže i plešu kao da su žive. Dobro, za boje imam smisla, ali likovi? To mi nikad nije išlo. Tada progovore slike anđela.

- Mi ćemo ti pomoći, a pomoći će ti i jedna krasna duša koju ćeš susresti, tvoj muž. On će te naučiti raditi na kompjutoru.

Tek se tada pomnije zagledah u prvu knjigu na polici i zapanjena pročitah – Kata je autor, ali to nije moje prezime, možda nisam ja ta Kata. Ma, svejedno je tko je to napravio, slike su prelijepe, žive, očaravajuće. To sigurno nisam ja, ali s učiteljem nikad ne znate, on zna više od vas, zato vam i jest učitelj.

- Ti sada ne vjeruješ, a tako je i s drugim ljudima. Često ne vjeruju u svoju sudbinu ni misiju koju im Bog, uz svesrdnu pomoć anđela i duše, tka na nebeskom tkalačkom stanu u svojoj božanskoj radionici.

Nije da mu nisam vjerovala, toliko mi je puta istinu zborio! Ali ipak, bilo je nevjerojatno da ja, mala Kata, imam tako veliku zadaću – podijeliti svoju priču s ljudima. I ne samo to. Ali to je druga priča. Poslušajte.

Još kao sasvim mala, živjela sam u svome svijetu nalik snovima, koji je meni bio stvarniji od ovoga u kojem sada živim i u kojem sam tada živjela. Često su me zbog toga zvali Sanjalica. Taj moj svijet bio je zaista izatkan od snova, a ti snovi bili su mi stvarni i noću i danju. U tom svijetu nije bilo rata ni zlobe, svagdje je živjelo samo Dobro. U svijetu snova ljudi su bili svjesni svojih anđela čuvara i s njima se igrali, uvijek pomagali jedni drugima i živjeli zadovoljni, radosni i sretni. Slušalo se i poštovalo starije, o njima se brinulo, bake i djedovi imali su počasno mjesto zbog svog iskustva. Nije bilo batina ni nasilja, ali je vladala stroga disciplina proistekla iz ljubavi; svatko je znao svoje mjesto. Putovanje kroz život nije mi ukralo snove, dapače, često me tjeralo da pobjegnem u taj znani svijet. Jer, susretala sam se s previše bola, nepravdi, laži, siromaštva i pomanjkanja poštovanja. Na kraju sam se potpuno povukla u svoj svijet i počela djelovati iz njega. Taj mi je svijet davao snagu, suosjećanje i razumijevanje pa sam mogla s ljubavlju potrebitima obrisati suze i olakšati poteškoće s kojima su se susretali, podsjetiti ih na njihove snove koje su zaboravili, trebalo ih se samo sjetiti i tim putem bi krenuti. Katkad je bilo dovoljno samo ih poslušati, čuti njihovu priču i oni bi s novim poletom, radosno, odlazili dalje. A kada sam srela svoga dragog prijatelja, Učitelja tarota, u društvu je bilo lakše djelovati. On je profinio i olakšao moj rad. Svatko u životu ima prekretnicu, a Tarot je ušao u moj život upravo kada sam bila na križanju putova. I bez obzira na iskustvo, tada sam bila tako mala, bespomoćna poput djeteta, iako odrasla. Znate, nije lako odlučiti se za jedan put kada svi izgledaju jednako privlačno, a mogu biti i pravi i pogrešni. To katkad i ne ovisi o našem izboru jer nema mudraca koji ne može pogriješiti niti neznalice koja ne može mudro postupiti, izabrati. Nije bitan toliko put, bitno je što mi od tog puta napravimo. Katkad i najgori i najteži putovi naš život preokreću u dobro. Tako je bilo i tada. Krenuh onim težim putom, ali umjesto da se jadam, poželjeh ga preobraziti u dobro. Taj se put pokazao mojim blagoslovom, počeh iznutra rasti. Ne znam jesam li uspjela, ni hoću li uspjeti, ali otada slušam priče Lude, Čarobnjaka, Svećenice, Carice, Cara, Prvosvećenika, Ljubavnika, Kočije, Snage, Pustinjaka, Kotača sreće, Pravde, Obješenog, Smrti, Umjerenosti, Vraga, Kule, Zvijezde, Mjeseca, Sunca, Suda i Svijeta – i osjećam se dobro. Možda i vama pomognu njihove priče, zbog toga ih i pišem.

Što da vam još kažem? Ah, da, kao što mi anđeli obećaše, zaista sam srela tu posebnu osobu, Vita, skulptora duše, svoga zemaljskog anđela, prijatelja, muža i učitelja. Anđeoska poruka počela se ispunjavati prije sedam godina. Što je učinio taj neobični, posebni anđeo u mom životu? Podsjećao me od prvoga dana na moja krila, podsjećao me kako se samo moram usuditi poletjeti – i letjeti i letjeti! Znao je i razumio moj strah, zvao me Anđelčino i ljutio se na mene jedino kada bih sumnjala. No vrijeme je sumnje polako prolazilo, sve sam manje bila nesigurna – i jednog sam se dana usudila i poletjeti! O, kako su mi bile dragocjene te godine provedene s njim! A on je, zamislite, znao za moj vilinski dvorac, ne znam kako, ušao je u njega i širom mi otvorio vrata građevine snova i vizija, rekavši.

- Nikada ih više nemoj ni pritvoriti, a kamoli zatvoriti. Pogotovo nemoj pobjeći od svijeta i ljudi i zatvoriti se u vilinski dvorac. Neka njegova vrata budu širom otvorena. To je tvoja misija. Ti si moja učiteljica, i ne samo moja. Zato se ne brini i ako naiđeš na nerazumijevanje zbog svoga dvorca! Zauvijek, zapamti, ti ćeš voljeti njegove sobe i predsoblja, priče koje ćeš tamo ponovno slušati, slike koje ćeš tamo gledati, sve. Sve to proizlazi iz tvoga srca, i dobro radiš! Put srca ne mora biti lak, ali je jedini put koji će te voditi visinama kojima težiš. Ja ću te podržavati i ako me ne bude, voljet ću te. Ti ćeš to znati. Naučit ću te ono što ne znaš. Raditi na kompjutoru.

I, zaista, volio me bezuvjetno, razotkrivao, njegovao, čuvao i pazio kao dragocjen cvijet. Učio, a zatim me je jedne večeri, pet godina nakon susreta, poljubio, otišao spavati i k anđelima te noći otputovao na nebo. I sada mi katkad dođe u trenucima kada sam tužna, nasmijava me. O, kako je volio moj smijeh! Dođe i kada nešto ne znam, kada sam nesigurna, kada sam brižna. Dođe mi i u snove. Katkad osjetim njegov dah u šumi. Poput vjetra je. Ne mogu ga uhvatiti, ali znam da je tu. Znam i da ne može umrijeti, ne onako kako su me učili. On postoji, samo je u drukčijem svijetu koji je tu, blizu moga, dotiče ga. Jednom davno gradio je drvene stube za Nebo, kako bi se njima popeo među zvijezde, a sada ponovno gradi stube s Neba od drukčijeg materijala kako bismo se sreli i popričali. E, da, umjetnik ni na nebu ne miruje. Uvijek stvara. Ako ne drukčije, a onda budeći zaspalog umjetnika, podsjećajući, pričajući. Ah, ti umjetnici! Žive u svakoj duši na ovomu našem planetu. Jedino što se katkad čovjek ne usuđuje, ne usuđuje se biti ono što jest. Umjetnik!

 
Arhiva priča
 
Vaš trenutni iznos u košarici:
0,00 kn
Idi u košaricu
 
Kako bi ste ocijenili naše nove stranice ?

Odlično
Dobro
Loše

 
 
©Angleskavita.com 2006. - Design & Development OlympiaStudio