Sjedim na obali rijeke Zaborava. Oko mene svjetlo, i svi moji prijatelji su tu. Pripremaju me za daleki put, putujem na plavu planetu. Oko mene anđeli nebeski igraju se svjetlošću, pokazuju mi knjigu mudrosti u kojoj je zapisana moja sudbina na plavom planetu. Približava mi se arhanđel Uriel, anđeo duše plavog planeta. Njegova je odjeća toliko lijepa da mi zastaje dah. Smiješi mi se i govori: "Čudiš se mojoj odjeći, izatkana je od boja plavog planeta, planeta Zemlje. Ja sam anđeo čuvar njezine anđeoske duše."
Osjećam kako me privlači, bit će moj vodič na tom planetu kada tamo stignem sa svoja dva anđela čuvara, koji će me pratiti i čuvati. Dok drugi anđeli tkaju i pokazuju mi tkanje moje sudbine, moja duša postaje sve svjesnija energije anđela Uriela. Jako me privlači, osjećam da želim poći s njim.

Sve je spremno, sudbinu sam pročitao, mogućnosti prepoznao, pun sam znanja koje ću primijeniti na plavom planetu, mogu krenuti. Znam da je to moj odabir, iako će mi katkad, kada budem tamo, to biti teško priznati zbog iskustava i tjelesnosti, čije ću zakone morati poštovati. U mojoj duši bit će ispisano sve to znanje, no možda ga se neću sjetiti. Zašto? Sada mi donose pehar vode s rijeke Zaborava, i kada ga ispijem, sve znanje, sve slike, sva svjetlost u kojoj sada živim, bit će zakopana duboko, duboko u meni. Ali takav je zakon. Već sam puno puta bio na plavom planetu, svaki sam put odradio nešto iz božanskog plana. A kako bih mogao savršeno raditi novo, vukući za sobom stara sjećanja? Znam, potrebno je zaboraviti sve što je bilo, da bih mogao neopterećen, otvorena srca prihvatiti sve ono što će biti! Sada gledam sve svoje živote, vrijeme je za njihovu nadogradnju, za novi život.

Bio sam prosjak, lutalica, kralj, učitelj i još mnogo toga. Tanka nit vezuje sve te živote, svaki put tkajući prekrasno platno moje nebeske odjeće; a moja odjeća, odnosno odjeća moje duše, svaki put zablista većim sjajem kada se vratim. Da vam pričam još o nebeskoj svjetlosti, proglasili biste me ludom. Ali baš me briga, još uvijek mogu čitati iz Nebeske knjige znanja, i to ću vam prenijeti. Luda, luda, luda… zvoni mi u duši i osjećam se prekrasno. Hoću li i tamo, na plavom planetu, s istom radošću slušati te riječi? Znam da neću znati kako će teći moj život na Zemlji jer ću uskoro, kada popijem vodu rijeke Zaborava, zaboraviti sve što znam, ali to i nije važno. Sada čitam i sve mi je jasno, znam, kada budem tamo, ostat će mi sjećanje – možda nesvjesno, ali ipak sjećanje.

Iz Nebeske knjige znanja saznajem da energija Lude vlada s četiri elementa. Tu još nema vremena ili ono nije važno, sve je sada – i prošlost i sadašnjost i budućnost. Element zraka u svojoj je nultoj točki, kada je sve na svome početku, ali i na kraju, sve je tu. Neuhvatljiv je poput vjetra, iz njega je rođen um, a iz uma misao. Uživam u njegovoj energiji dok me obavija i uči, dok "čitam". Ovo je učenje zapravo izravni prijenos znanja, puno je lakše nego čitanje, iako sam rekao da čitam kako bih jasnije prenio stanje u kojem se nalazim. Uh, kako je teško riječima opisati ono što vidim, a najteže je opisati energiju zraka, iako njoj pripada riječ. Oko mene struje vjetrovi, njihovi kovitlaci donose i odnose mnoštvo slika, sve je jasno, ali se strašno brzo pokreće, sve. Energija vatre tom strujanju daje toplinu, energija vode posebno suptilno kondenzira strujanje, a element zemlje i njegovo zračenje neopisivo je, možda bi bilo jasno jedino fizičarima, ali nije ni važno za ovu priču.
Donose mi pehar. Dok ispijam vodu iz pehara, gledam u rijeku Zaborava. Polako me i nježno obavija prisutnost arhanđela Uriela i počinje naše putovanje. Putujemo. Ispred mene teče rijeka nove energije, obuhvaća me svom svojom snagom i nježno nosi prema plavom planetu. Gledam arhanđela Uriela, još imam nebeske oči kojima vidim što se događa oko mene; to vam je samo drukčije, sveobuhvatnije viđenje. Moja dva anđela se smiju, veseleći se našem druženju na Zemlji. I Uriel isijava radost, lijepo je ovo putovanje. Dok putujem, polako nestaje sjećanje po sjećanje na prošle živote, više to ne trebam znati. Prelijepo je, ulazimo u područje plavog planeta. Sada, polako, kako se približavamo, nestaje njezino plavetnilo, Zemlja se žari prelijepim bojama. Kako je lijepa i puna ta energija! U meni se miješa puno osjećaja, vjerojatno je to planet osjećaja. Sve mi se čini znano, sve me prožima budeći u meni davna sjećanja na njezinu toplinu. Ne, ne mogu to objasniti, to je nešto što osjećam iznutra. Prepoznavanje, bez nekog objašnjivog, logičnog znanja. Kao kada vam se netko koga prvi put sretnete, svidi. Znate da ga ne poznajete, ali imate osjećaj da se poznajete oduvijek.

Spuštamo se na livadu punu cvijeća. Tu mi anđeli govore, ne riječima, već anđeoskim jezikom. Kada ga čujete, sve je razumljivo u trenu. 
"Pogledaj, to su tvoji roditelj!" Gledam prelijepu ženu velikih zelenih očiju, prepoznajem nešto posebno u njezinu liku što me privlači, oduzima i ruši svaku odvojenost između nas. Sve prepreke nestaju, kao da sam oduvijek tu. Osjećam, oduvijek je znam. Poznat mi je njezin osmijeh, sve. Mlada je, tek je stasala u ženu. Pored nje je visok muškarac, vjerojatno će mi biti otac jer i između nas struji nešto lijepo, toplo, poznato. Anđeli me ostavljaju sama, a ja sav očaran promatram njih dvoje. Tu sam, ali kao da gledam sve, cjelokupnu sliku. Drukčija je to perspektiva, vidim i sebe, i ja sam poput anđela, jedino što je njihovo tijelo satkano od čiste svjetlosti, a moje je malo gušće i načinjeno od zlatne svjetlosti. Opčinjen, promatram ta dva ljudska lika. I njihova tijela zrače svjetlošću prelijepih duginih boja, ali pastelno, kao tekuća svjetlost u valovima. Sliče na velika vibrirajuća valovita jaja. Nešto poput šljive; oni, njihovo tijelo, koštica su u kojoj je koncentrirano središte svjetlosti, a drugi dio je puno veći, svjetlost manje koncentracije poput jestivog dijela šljive: Ali to je zapravo neopisivo. Onaj tko bude gledao unutarnjim vidom, možda će i vidjeti. Prepuštam se cijelim svojim bićem tome novom osjećaju punine. Pored mene nisu samo muškarac i žena, moji budući roditelji, već i svi kućni ljubimci koje ću imati, i mnogo, mnogo toga što ću imati i nemati, i što će me u životu zanimati.

Odjednom, pažnju mi zaokupi glas mlade žene, slušam kako govori muškarcu: "Imat ćemo bebu." Puna je zebnje, u očima joj vidim suze. Osjećam njezino srce puno ljubavi, nade i potrebe da je on razumije. Osjećam i njegovo srce, nema neke velike razlike, iako on djeluje sigurno, ozbiljno joj odgovarajući: "Imat ćemo sina."
Iako je samo još prije nekoliko minuta razmišljala kako je beba djevojčica i kako bi željela djevojčicu, ona osjeti olakšanje. Iz njezina pogleda nestade zebnja i ona reče: "Da, sina. Imat ćemo sina. "

Samo tada, i nikada više, htio sam joj prenijeti poruku, htio sam da me čuje, htio sam joj reći, slušaj sebe, ali nisam znao kako.
Vrijeme teče, trbuh joj raste, u njezinoj maternici oblikuje se moje tijelo. Dok ih promatram, sve me više niti vezuje uz nju i njega. Sve više ljubavi osjećam prema njima, osjećam kako nas ta ljubav veže posebnim, neopisivim nitima. Kako se to događa, sve je više moje pažnje usmjereno na njih, i sve drugo za mene prestaje biti važno. Mislim da sam njihov anđeo, stalno razgovaraju o meni. Gledam ih dok spavaju, rade, razgovaraju, vole se. Sve moje vrijeme, sva moja pozornost vezani su za njih. I tada dolazi vrijeme, slijedim majku u rađaonicu, promatram je, osjećam kako je boli. Tako bih joj rado olakšao bol! I dok je moja pažnja usmjerena na njezinu bol, odjednom sam zahvaćen novim kovitlacem energija koje me vuku u neki crni tunel. Zapanjen, prepuštam se tom strujanju energije, nošen sam, ne snalazim se. I, odjednom, blještava svjetlost! Moj se dah pomiješao s njezinim, ali samo nakratko. Već nas razdvajaju. Duh je ušao u tjelesnost. Čuje se moj prvi plač. Hoću li ikad više znati biti luda, luda u životu koji me čeka? Dok halapljivo grabim dojku, zaboravljam, zaboravljam, najvažnija mi je hrana i toplina ruku koje me nježno privijaju na prsa. Ja sam beba, dojenče, novi život počinje. Kidaju se stari lanci, novi krug počinje. Svijet mi kao na dlanu pruža novu priliku da ga osvojim i – učinit ću to!

I što da vam kažem na kraju? Ili je ovo tek početak? Još i sada u presudnim trenucima hodam svijetom poput Lude iz moje priče. Ne mogu odoljeti leptirima koji mi lepršaju ispred nosa. Krenem za njima ne misleći kuda će me odvesti. Nesvjestan opasnosti hodam po oblacima. Pa što ako iz njih padne kiša i ja poput kapi tresnem na zemlju? Je li se kap ikad razbila? Nije. Odjeća u kojoj svijetom hodam meni je lijepa, nisu mi važne primjedbe drugih. Važno ja da se ja u njoj dobro osjećam. I kada mi drugi kažu "Što to radiš? To je opasno", pogledam ih i pomislim: "A što nije opasno?" Kažu mi da živim u svome svijetu. Pa to je u redu. Svatko ima svoj svijet koji je dio cijeloga svijeta. Kažu mi da činim neobične stvari. Smješkam se i mislim: "Pa to sam ja – ne-običan, drukčiji, jedinstven, slobodan! Imam samo sebi znanu viziju, svoj put ostvarenja! Bezazlen sam poput djeteta i to mi je važno. Samo djeca tako rastu, uče i odrastaju.
Sjeme u sebi nosi zapisanu mudrost sve-mira, i ma gdje ga bacili, ono će naći način da izraste. I u meni je zapisana mudrost sve-mira. Mogu koračati preko ponora i sam sebe iznenaditi rezultatima koje postižem kada se čista srca posvetim onome što činim. A tek moja okolina! Kako je iznenađena! Pitaju me koju tajnu krijem? I sam se pitam kako znam i ono što mislim da ne znam? Dijete u meni zna! Dijete u tebi zna! Bezazlenost zna! Sve-mir zna! Život zna! Ono nešto nespoznatljivo, veće i od mene i od tebe zna i vodi nas kroz proces Stvaranja. Ono zna! Luda u meni, Luda u tebi može vidjeti, može čuti, To – ono nevidljivo. Da, jedino Luda može vidjeti, ali nju nije briga! Ona je slobodna uvijek krenuti ispočetka.